Dragi blogeri, ljudi koji lutate internetom ne biste li naišli na neki zanimljiv tekstić jer vam je dosadno ili jer tražite jednostavno zanimljivo štivo, dragi svi... Ne znam kako bih drukčije počela s pisanjem prvog posta, na novom blogu. Početak je, činjenično, najteži, pogotovo ako nemaš inspiracije ili motivacije, ovisi o čemu pričamo.

Sad ću ukratko pisati o tome zašto je nastao ovaj blog.

Dakle, prije otprilike četiri godine sam započela pisanje svog prvog bloga jer sam bila mlada zacopana tinejdžerica željna pažnje jednog dečka, koji me očito nije fermao ni 5% , ali ajde recimo da sam ja umirala od sreće jer je on znao ponekad 'baciti oko' na patnje mlade tinejdžerice, te sam još više umirala ako bi se prepoznao u pokojoj rečenici (iako je doslovno svaka rečenica bila posvećena njemu). Imala sam neke blog prijatelje kojih se više ne sjećam (osim jedne blogerice čijeg se ni imena ni bloga više ne sjećam, ali znam da je taman krenula na faks i da su me užasno inspirirali njezini postovi o preseljenju u Zagreb i svemu ostalom vezanome za faks) i već punih godinu i pol dana želim početi pisati blog, ali nikako da se nakanim, jer sam perfekcionist, a to znači da moram imati savršen opis sebe na margini, savršen dizajn i savršen prvi post. No, kako je došla nova godina na vrata, a stara je bila toliko loša da je se uopće ne želim sjećati, odlučila sam ipak da je vrijeme povratku starom načinu života, jer me novi doslovno pogubio i više se ne prepoznajem. Kao prvo, ona zacopana tinejdžerica od prije četiri godine zapravo i nije bila toliko loša, ljudi su je nekako više voljeli i poštivali i zapravo su je prepoznavali po njenim kvalitetama, a ne kao sada, po praznim pričama i životu na staroj slavi. Nadalje, stara tinejdžerica je uživala u svojoj tuzi, slušala je jako kvalitetnu glazbu i imala je stil odijevanja koji nitko nije mogao prekopirati. Škola mi prije četiri godine nije predstavljala ništa drugo osim utočišta gdje imam prijatelje i onog komada s početka posta, kojeg sam stalkala po hodnicima. Voljela sam poslije škole ići sama ležati uz rijeku, plesati po ulicama sa slušalicama na ušima, zapaliti cigaru dok sam hodala kroz poluprazni kišni park, piti svaki vikend i padati po ulicama od sreće zbog pijanstva, slušati glasne pank rok koncerte i gristi nokte. Sve je to bilo prije te četiri sretne godine, kada sam bila još uvijek dijete koje se tražilo, a zapravo je bilo savršeno pronađeno, a da to i nije znalo. A onda je došao On, nazovimo ga Mr. A, prijatelj i podrška, koji je prerastao u ogromnu ljubav i ja sam mislila da sam se napokon pronašla, te sam zatvorila blog i napustila stari način života. I tako sam ja ''pronađeno'' živjela svoj život dvije godine, i što je dalje vrijeme protjecalo, shvatila sam da to zapravo nisam ja i počela sam se polako zatvarati u sebe. Nisam više voljela onu istu glazbu, istu odjeću, niti sam imala iole iste navike. Sve se ''moje'' svelo na ''naše'' i počelo mi je to ići na živce. I onda je došla ta prekretnička 2011. Prije dakle točno godinu dana, počela sam planirati prekid s Mr. A jer sam željela da ''naše'' postane opet samo moje, jer sam ja užasno sebična osoba. No, onda sam shvatila da bi prekid donio previše komplikacija, pa sam vukla tu našu vezu još šest mjeseci, dakle, do ljeta, te početkom šestog mjeseca, konačno sve prekinula. Svo to vrijeme imala sam maturu, za koju sam mislila da sam rasturila. Pa je u šestom mjesecu bio prijemni ispit Pravnog fakulteta u Zagrebu, koji je bio i ostao, moj najveći san, koji sam također ''rasturila''. Shrvana razočaranjem i počevši misliti jako loše o sebi, počela sam kriviti Mr. A za sve jer on zapravo je rasturio i maturu i prijemni. I znala sam da će on upasti, a ja ne. Ali ja sam zato imala puno više sreće na ljubavnom polju; tj. barem sam mislila da sam imala. Naime, tog kobnog 9.6.2011. u Zagrebu, dok je još sjalo jutarnje sunce, upoznala sam gospona Bonda kojemu na prvu nisam zapamtila ni ime, ni boju očiju, ni kakvo dupe ima. Sjećala sam se samo tamne kose, bijele majice, i sata na dobro oblikovanim rukama. I mislila sam na gospona Bonda puna dva dana dok nisam otvorila srce i dušu najboljim frendicama Jo, Yv i M. One su ga poznavale, te su ga u startu popljuvale, ali meni je svaka njihova loša riječ o njemu bila pozitivna. ''Ali on ti stvarno nije normalan, on je opsjednut pornjavom i Bondom'', govorile su mi, a ja sam na to uzvraćala: ''Zar je moguće da takvo što postoji?'' . Sve što sam slušala o njemu se poklapalo s onim frajerom iz moje glave za kojeg sam mislila da ne hoda nigdje drugdje osim u mojoj mašti. I tako, nakon nekih mjesec dana sam saznala da ništa od mojeg studiranja prava u Zagrebu. Ali smo se Bond i ja totalno spetljali. Ono, ja sam njemu bila dama pod rukom koju je morao čuvati, a on meni princ koji ekšli postoji. I tako su prolazili mjeseci, dok nije počeo faks, pa onda moji dolasci u Zagreb, njegov rođendan, i naposlijetku, prijelom u meni. Naime, mi nikada skoro nismo pokazivali emocije koje gajimo jedno prema drugome, što mi je odgovaralo, dok se upravo to nije okrenulo protiv mene. I onda smo prekinuli. Ono, čisto jer ne živimo u istom gradu. I jer smo se bojali pokazivati emocije. I onda sam se ja htjela pomiriti s njim, ali on je ispario. Doslovno, bez javljanja, osim glupih blagdanskih čestitki. Mene je to počelo jako boljeti, pa sam se odlučila prestati biti lijena i vratiti se sebi, uživanju u svojoj tuzi, staroj i kvalitetnoj glazbi, te stilu koji nitko ne može prekopirati. I tako je nastao novi blog, blog jedne wannabe Bondice. Savšeno, zar ne?